Petra Plešinac, Gimnazija „Svetozar Marković“ Subotica
Sve ideje o interkulturalnosti, implicitno ili eksplicitno, zasnovane su na ideji kulture, koja se opisuje kao nešto što je stvorila ljudska vrsta, odnosno kao osnovna uverenja, vrednosti i norme kojih se ljudi pridržavaju. Razlike koje opažamo među ljudima (kako razmišljaju, osećaju i kako se ponašaju) su ono zbog čega smo svesni postojanja kulture. Kako ljudi posmatraju jednu stvar na različite načine, kulture se razlikuju jedna od druge prema načinu ophođenja prema tim različitim pogledima na svet. Kultura prevazilazi nacionalne granice i poznaje mnoge oblike, a često, razmišljanje o kulturi vodi razmišljanju o odnosima između kultura. Upravo zbog toga je kulturu nemoguće razumeti kao koncept u jednini, naprotiv, uvek je reč o kulturama.
U svetu raznolikosti, u kome insistiramo na sopstvenim razlikama, postavlja se pitanje o mogućim načinima zajedničkog života ljudi različitog kulturnog porekla kao i stvaranja „intekulturalnog društva“ od postojećih multikulturalnih zajednica. Dok multikulturalnost označava postojanje više kultura, odnosno veći broj različitosti na istom prostoru, interkulturalnost, čiji principi obuhvataju: otvorenost ka drugima, aktivno poštovanje različitosti, uzajamno razumevanje, aktivnu toleranciju, uvažavanje druge kulture, obezbeđivanje jednakih mogućnosti i borbu protiv diskriminacije, naglašava odnos među kulturama i neophodnost međusobne interakcije. Interkulturalnost podrazumeva i suočavanje s preprekama koji se javljaju u odnosima između pripadnika različitih kultura, njihovo prihvatanje i prevazilaženje.
Većina modernih društava nalazi negativne načine ophođenja sa ovim pojavama, poput: getoizirana predgrađa, društvena segregacija, rasizam, socijalno isključivanje pojedinih delova društva. Ovakvi odgovori na razlišitosti odraz su straha, nepoverljivosti, netrpeljivosti prema drugačijima, kao i nepoznavanje skrivenih aspekata kulture. U interkulturalnom susretu, različitosti koje prve opazimo mogu, u stvari, biti zasnovane na veoma sličnim pretpostavkama o realnosti, koje se samo manifestuju na različit način. Stoga, prevazilaženje negativnog ophođenja prema različitostima i prvi korak ka stvaranju interkulturalnog društva podrazumeva, najpre postojanje svesti o aspektima kulture i identiteta koji se nalaze “ispod površine”, a potom razgovor o njima sa drugima, u cilju boljeg međusobnog razumevanja i pronalaženja onoga što nam je zaista zajedničko.
Jedno multikulturalno društvo (kao što je i naš grad) podložno je promenama usled postojanja interkulturalnih iskustava. Kao proizvod interkulturalnih iskustava dolazi do stvaranja interkulturalne osetljivosti koja se može definisati kroz faze ličnog razvoja. Milton Benet (1993) svoj razvojni model interkulturalne osetljivosti predstavlja kao “kontinuum rastuće sofisticiranosti u susretu sa kulturalnim razlikama, pomeranje od etnocentrizma (negiranja ili minimiziranja postojanja razlišitosti) prema fazi povećanog uvažavanja i prihvatanja različitosti tj. etnorelativizmu, čija je snovna pretpostavka da kulturu možemo da razumemo samo u njenom odnosu prema drugim kulturama i da se određeno ponašanje pojedinca može razumeti samo u kulturnom kontekstu”. Glavni koncept njegovog modela je ono što on naziva „diferencijacija” tj. kako neko razvija sposobnost da prepozna različitosti i živi sa njima, što je upravo i najbitnija stavara u procesu stvaranja interkulturalnog društva. Može se reći da je razvijanje interkulturalne osetljivosti u suštini proces kroz koji učimo da prepoznamo i da se suočimo sa osnovnim razlikama među kulturama tj. razlikama u načinu na koji one opažaju svet.
Ako smo svesni etnorelativizma kao ciljne faze naše interkulturalne osetljivosti, i ako različitosti koje našem posmatranju realnosti nude alternativu doživljavamo kao pozitivnu stvar a ne kao pretnju, možda onda možemo tragati za nekim novim načinima zajedničkog života, gde ćemo doživeti jedni druge kao bića koja imaju potrebu za dubokim poštovanjem sopstvenih različitosti.
U skladu sa tim, interkulturalno učenje nam može biti od koristi da razumemo složenost današnjeg sveta, kroz dublje razumevanje kako drugih ljudi tako i samih sebe. Kako komunikacija između različitih kulturalnih identiteta može da se čini kao pomalo paradokasalan proces jer zahteva uvažavanje drugog istovremeno i kao sličnog i kao različitog, interkulturalna edukacija služi nam kao pomoćno sredstvo za bolje razumevanje kultura u modernom društvu i razvijanje mnogo fleksibilnijeg stava prema kulturnim različitostima. Takođe, omogućava postojanje veće spremnosti ljudi za aktivno uključivanje u socijalnu interakciju sa ljudima drugog kulturološkog porekla, kao i prepoznavanje osnovnih odlika ljudske prirode kao nečeg zajedničkog.
U korenu interkulturalnog učenja je potreba za poštovanjem ovih različitih iskustava, interpretacija i znanja sa osnovnim ciljem da promoviše i razvije kapacit za međusobnu interakciju i komunikaciju sa svetom koji nas okružuje. Povrh toga, ono nam može pomoći da ostvarujemo konstruktivne i pozitivne promene u našem društvu, jer interkulturalno učenje podrazumeva proces ličnog razvoja. Ovaj proces obuhvata rad na duboko ukorenjenim uverenjima i preispitivanje sopstvenog pogleda na svet, zahteva razumevanje sopstvene lišnostu, da bismo bili sposobni da razumemo druge.
U radu sa mladima, interkulturalno učenje ima važnu ulogu u prihvatanju različitosti i građenju interkulturalne zajednice, podstičući dostizanje nivoa gde se različitost posmatra kao nešto normalno, usvojeno u sopstvenom identitetu i gde pojedinac može da posmatra stvari i deluje iz više različitih kulturalnih okvira. Ono predstavlja izazov za lični identitet, ali može postati i način na koji ga obogaćujemo, pošto je interkulturalno učenje proces u kome učimo kako da živimo zajedno, u svetu različitosti.
Svi smo oblikovani našom ličnom stvarnošću, i nakon interkulturalnog učenja nastavljamo da u njoj živimo, obogaćeni novim znanjem i iskustvom (mada ona zavise od toga odakle dolazimo, gde smo živeli i s kim smo se susretali), a pokušaj razumevanja nas samih, našeg sopstvenog identiteta, je preduslov za razumevanje drugih.
Petra Plešinac je učenica Gimnazije „Svetozar Marković“ u Subotici. Aktivno je učestvovala je na omladinskom interkulturalnom kampu koji je realizovala naša organizacija u okviru projekta „Omladinski interkulturalni kamp u Vojvodini“. Projekat podržava Misija OEBS-a u Srbiji i ima za cilj promovisanje interkulturalnog učenja i vrednosti među mladima iz različitih etničkih grupa u Vojvodini, negovanje međusobne saradnje i pokretanje aktivnosti sa mladima koje neguju vrednosti interkulturalizma.
Hvala Petri što je ovim divnim tekstom zaokružila projekat i dala podstrek mladima da dalje promišljaju o interkulturalnosti i interkulturalnim vrednostima.